Sredinom svibnja mjeseca dobio sam poziv iz naše udruge "Zamisli" da se priključim tečaju kuhanja koji se je imao održati u prostorijama "Otvorenog učilišta" u Zagrebu, odnosno njegovim donjim, podrumskim prostorijama. No dobro, pomislih; već sam pohađao, koliko ja znam dva takva tečaja. Prvi je bio davnih dana i godina; još 1984. u COO "Vinko Bek", svojih godinu i pol nakon što sam ostao bez vida te sam u sklopu svojeg srednjoškolskog obrazovanja u istom Centru pohađao i neke rehabilitacijske programe, među kojima je bio uvršten i tečaj kuhanja koji je pod vodstvom prof. Perine i bio je jako dobro organiziran. No to je bilo prije više od četvrt stoljeća. Prijene koliko godina krenuo sam na sličan tečaj u prostorijama i organizaciji Hrvatskog saveza slijepih, a pod vodstvom rehabilitatorice prof. Vesne Franić iz odjela za rehabilitaciju COO "Vinko Bek" koji je također bio dosta dobro organiziran.

No ove godine sam na poziv udruge "Zamisli krenuo na tečaj kuhanja pod vodstvom profesionalnog kuhara Vedrana Habela. Zbog bolesti sam izostao prvi put, no sljedeća tri puta nastave kuhanja; (svaki put svojih tri i pol sata) subili za mene jedan kreativan novum.

Počelo se s detaljnim upoznavanjem prostora kuhinje, što je za slijepe osobe osnovni "conditio sine qua non". Isto se to odnosi i na tzv. Radnu plohu stola na kojemu se i priprema, odnosno zgotovljuje hrana. Velika posuda za otpatke nalazila se na kraju, a ne ispod stola, kako bih je ja inače stavio. Poseban se oprez pridavao, jer se mora pridavati, baratanju nožem, a zbog mogućih neželjenih ozljeda. To se odnosi, kako za videće, tako još i više za slijepe osobe, a zbog povećanog faktora rizika pri baratanju od povreda prema sebi ili prema drugome. Koliko ja mogu zaključiti, naglasak se stavljao na samostalnu pripremu jednostavne, ukusne i zdrave hrane. Od jela su se radile delicije od pilećeg mesa, ribljih poslastica, a sve to u kombinaciji s povrćem poput pelata, odnosno konzervirane rajčice, maslinova te bučina ulja, češnjaka, slanutka i boba. Posebno je neobičan i za mene ukusan pire od istog slanutka i boba. Poanta je u tome da se s relativno malo sastojaka, relativno brzo i samostalno naprave ukusna te s nutritivnogaspekta ukusna, kvalitetna i zdrava jela, a sve to s ciljem da slijepe osobe ne moraju tražiti gotovu hranu, odnosno hraniti se vrlo često nekvalitetnom i nezdravom tzv. "fast food" ili u prijevodu "brzom hranom".Važno je naglasiti da naš instruktor, profesionalni kuhar Vedran Habel nije nikada osobno asistirao, odnosno pomagao u pripravljanju hrane te u nekim možda i ozbiljnim operacijama nožem i slično. Njegova funkcija je bila osobno nadgledati naš rad te davati usmene instrukcije. Šteta je samo da tih kuharskih sati nije bilo više, no zato smo se preliminarno bili dogovorili da se krene u tiskanje kuharskog udžbenika za slijepe, autora Vedrana Habela na brajici, a koji je već u izdanju ŠK objavljen na crnom tisku. Zato je i ovaj relativno kratak tečaj kuhanja i bio, kako se to meni čini, zamišljen da to bude kao jedan uvod u samostalno kuhanje za slijepe, a sve ostalo se ostavlja osobnoj vježbi te kreativnoj imaginaciji.